Iz respektabilnoga projektantskog opusa arhitekta Aleksandra Dragomanovića između stotinjak je djela – natječaja, projekata i realizacija – odabrano pet izvedenih zgrada koje predstavljaju ključne repere u njegovu djelovanju jer svojom višeslojnom kvalitetom u kontekstu pripadajućeg tipa i vremena u kojima su nastale već danas predstavljaju nezaobilazne okosnice naše kasne moderne.
Riječ je o djelima koja se odlikuju tipološkom inovativnošću i posljedično snažnim utjecajem na struku, logičnom i čistom uporabom konstruktivnoga sustava obilježenog tehnološkim mogućnostima svoga doba te estetiziranim minimalističkim kompozicijskim postupkom koji je dosljedno povezivao programske, strukturne i oblikovne uvjetovanosti svakog pojedinog zadatka.
Prva realizacija među izdvojenima za ovu izložbu jest paviljon ‘Porodica i domaćinstvo’ na Zagrebačkom velesajmu izveden 1958. Dragomanović u tom trenutku, ni ne znajući, postaje dio strukovne povijesti budući da postavlja temelje za prvu suvremenu robnu kuću u Hrvatskoj i onodobnoj Jugoslaviji! Naime, paviljon je po završetku izložbe preseljen u Prašku ulicu 7 i na tom mjestu je stajao, u funkciji modne kuće, sve do kraja 1980. kada je uništen u požaru.

Osim Praške koja je bila pionirski poduhvat, valja istaknuti i robnu kuću ‘NaMa’ Trnsko, zasigurno najuspješniji Dragomanovićev rad finoga estetskog prosedea s prepoznatljivim lebdećim bijelim volumenom. Zbog utjecaja na daljnji razvoj tipa suvremene robne kuće na prostorima tadašnje Jugoslavije, gotovo tipske inačice te robne kuće (a i plagirane kopije) poslije su podignute u Vukovaru (r. 1970. ) i na dvjema lokacijama u Novom Sadu (r. 1968. i 1970.).
Dragomanović je uspješno projektirao i poslovno-uredsku arhitekturu pri čemu je najistaknutija realizacija iz te tipološke skupine zagrebačka zgrada SDK. Osim arhitektonsko-kompozicijskih kvaliteta, doprinos te građevine je evidentan i u urbanistički promišljenoj postavi volumena te njihovoj gradaciji u visinama, pri čemu se niskim naglašeno horizontalnim korpusom približava do tada preširokom koridoru Ul. proleterskih brigada, stvarajući u zoni povišenog prizemlja temu javnih pješačkih pasaža i aktivnih prolaza.

U korpusu specifičnih uredskih sklopova Aleksandar Dragomanović sredinom 70-ih dovršava i zgradu SRCE-a, rjeđe publiciranu i nedostatno valoriziranu, iako je njemu bila posebno draga pa je i u vlastitom ‘vodiču’ za terensku nastavu tijekom koje se studente upoznavalo s arhitekturom Zagreba od svojih realizacija izabrao jedino taj objekt.
Posljednja paradigmatska realizacija predstavljena ovom izložbom, zagrebački dječji vrtić Sopot, dokumentira i treću tipološku grupu kojom se Dragomanović tijekom projektantske karijere uspješno bavio– odgojno-obrazovne zgrade. Taj dječji vrtić možda je najviše nalik konstrukcijskim i likovnim istraživanja započetih kod SRCE-a, a uz Namu Trnsko predstavlja najvažniji Dragomanovićev izvedeni projekt. Za razliku od nekih drugih njegovih realizacija, ova je zgrada već tijekom i neposredno nakon izvedbe bila publicirana i učestalo izlagana, jer je ponudila inovativne načine interpretacije vrtićke arhitekture s oblikovnim elementima brutalizma te se i danas redovito studira kao kvalitetan i uspješan primjer. Uz zrelost kompozicijske ekspresije, ovaj je vrtić za hrvatsku arhitekturu važan i zbog besprijekornih organizacijsko-funkcionalnih karakteristika te uklapanja u neposredni urbanistički okoliš u kojemu je danas impostiran kao nesumnjivi identitetski element.